Hrvatski industrijski dizajn bolno je mjesto hrvatske dizajnerske produkcije. Lamentirajućim ili upozoravajućim istupima dizajnerske zajednice pridružuje se, ali na način svojstven muzejskoj praksi, i nedavna izložba ‘Porculanski sjaj socijalizma – dizajn porculana, Jugokeramika/Inker 1953. – 1991.’ održana u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt. Izložba upečatljivog naziva daje (nostalgičan) pogled unatrag na razdoblje od četiri desetljeća proteklog stoljeća u kojem se, u jednoj od najvećih tvornica porculana tadašnje Jugoslavije, dizajn nastojao implementirati u proizvodni proces, s rezultatima koji su paradigmatski za odnos hrvatske industrije prema dizajnu uopće. Autorica izložbe Koraljka Vlajo prati razvoj Jugokeramikina Pogona porculana odnosno njegova Odjela prototipa od njegova osnutka, 1953. godine, do restrukturiranja tvornice u dioničko društvo Inker 1991. godine.
U prvim je poslijeratnim godinama ‘podizanje cijele nove grane industrije praktički ni iz čega, i to u pasivnom području bez jače manufakturne tradicije bio monumentalan projekt’, piše autorica u katalogu izložbe. Prve, dirljive pokušaje uhodavanja proizvodnog procesa ilustriraju prvi probni tanjuri koji su, zbog mjehurića na površini, duhovito nazivani ‘mlinci’. Bilo je potrebno osigurati i stručnjake za novu industriju, te se unutar tadašnje Škole primijenjenih umjetnosti te 1953. godine na inicijativu profesorice Blanke Dužanec, voditeljice Keramičkog odjela u školi, osniva novi Tehnološki odsjek te uvodi novi predmet Modeliranje i konstruktivno crtanje uporabnih predmeta za serijsku proizvodnju. Jugokeramika stipendira dvije učenice te škole koje će postati istaknutim dizajnericama Jugokeramike: Anicu Kuhtu Severin i Dragicu Perhač. Na kratkotrajnoj Akademiji primijenjenih umjetnosti (1948. – 1954.), na njenom Keramičkom odjelu školovala se treća Jugokeramikina dizajnerica – Marta Šribar. Uz Jelenu Antolčić, prvu zaposlenu na Odjelu prototipa 1954. godine, te autorice čine ‘četverolist’ čija ostvarenja na izložbi predstavljaju najviše dosege Jugokeramikine produkcije u četiri desetljeća djelovanja Odjela. To su ujedno i najviši dosezi dizajna porculana na području tadašnje Jugoslavije, vrednovani na brojnim međunarodnim izložbama, a najpoznatiji je servis Triennale autorice Marte Šribar, koji je nagrađen srebrnom medaljom na XI. milanskom trijenalu 1957. godine i do danas predstavlja jedan od najvećih međunarodnih uspjeha hrvatskog produkt dizajna. Znakovito, unatoč pozitivnim ocjenama struke i interesu kupaca, taj servis nikad nije ušao u velikoserijsku proizvodnju što je bila sudbina najvećeg dijela radova izloženih na izložbi, koji su uglavnom ostali na razini prototipa. Šezdesete i dijelom sedamdesete godine zlatno su doba Jugokeramike. Tada unutar Odjela prototipa nastaje niz porculanskih servisa među kojima i Brazil, prvi jugoslavenski servis od tankog porculana (Dragica Perhač, 1962.). Servis je u cijelosti doniran Muzeju za umjetnost i obrt te će se, srećom, i buduće generacije moći uživo osvjedočiti o vrhunskim dometima domaćeg dizajna. On je možda i dijelom nečijeg kućanstva, jer je servis jedan od rijetkih dobro dizajniranih domaćih proizvoda koji je ušao u velikoserijsku proizvodnju. Uza servise za jelo i kavu poput Brazila, tih godina nastaje niz vaza, pladnjeva i boca u kojima dizajnerice uz minimalne varijacije forme ispituju različite mogućnosti završne obrade (serija boca/vaza Anice Kuhta Severin, vaze Jelene Antolčić). Godine 1970. Jugokeramika se, zbog naglo rastućeg turizma, preusmjerava na tzv. ugostiteljski porculan. Tada nastaju dva komercijalno najuspješnija i najdugotrajnija Jugokeramikina servisa za ugostiteljstvo: Arena i Grič, i danas mnogima sinonim za hotelski asortiman u domaćim hotelima. Osamdesete obilježava financijska kriza u zemlji te pad proizvodnje. Krajem desetljeća tvornicu napuštaju tri preostale dizajnerice (Jelena Antolčić iz Keramike odlazi 1970.), Anica Kuhta Severi i Dragica Perhač odlaze u mirovinu, a Marta Šribar pogiba. Epilog ove priče o hrvatskom dizajnu tipičan je: 1991. godine, stvaranjem nove države, tvornica se reorganizira u dioničko društvo i mijenja ime u Inker. Godine 1996. Inker biva prodan inozemnim kupcima, a ironijom sudbine, neposredno pred otvorenje ove izložbe, u prosincu 2009. godine zatvara se Pogon porculana.
Službeni proizvodni program Jugokeramike bio je uglavnom usmjeren jeftinim proizvodima koji su podilazili ukusu potrošača. U društvenom okruženju koje nije poticalo konkurentnost, dizajn je tek toleriran, nije prepoznat kao integralni dio poslovne strategije. Prototipovi izloženi na ovoj izložbi svjedoče stoga o jednoj mogućoj, ali ne i realiziranoj povijesti hrvatskoga industrijskog dizajna. Svoj su javni život ti radovi proveli uglavnom kao galerijski eksponati, na brojnim izložbama u domovini i inozemstvu. Danas, kada je izlaganje uporabne keramike, pa i one unikatne, prava rijetkost, zanimljivo je podsjetiti na ondašnju recepciju tog medija. Medij, koji je uvijek bio na razmeđu primijenjenih umjetnosti i dizajna, u novije se vrijeme sve više nastoji afirmirati kao ravnopravan drugim medijima suvremene umjetničke prakse.
Preostaje nam nadati se da izložba nije samo, kako autorica piše, prilog povijesti hrvatskog dizajna, nego i poticaj za njegovu budućnost. Ne u muzejima i galerijama, nego u životu.